Ako kažem da volim da se ušuškam i da mi prija kad se osećam bezbedno i sigurno, obično će me dočekati gomila (dobronamernih) komentara i saveta kako je to stanje slično hibernaciji, kako zadržavanje u zoni komfora vodi u lenjost, guši kreativnost, značajno smanjuje moždanu aktivnost pa time ubrzava i mentalnu starost. "Život počinje gde zona komfora prestaje". Interesantno je kako su me ti i takvi komentari pratili od kad znam za sebe, pa su postai deo mojih uverenja, i ja sam počela da osećam krivicu kad god dozvolim sebi da uključim mozak na auto-pilota. A onda sam počela da proučavam neuronauku i razumela kako nastaje zona komfora, zašto nam je potrebna i korisna i zašto nam je isto tako potrebno i korisno da iz nje (povremeno) izadjemo.
Zona komfora je skup naših navika. Dakle, sve one akcije ili ponašanja koja ne zahtevaju gotovo nikakvu ili minimalnu moždanu aktivnost. U zoni komfora sve znamo, sve nam je jasno, nema iznenadjenja, nema potrebe da donosimo odluke. Ako govorim o zoni komfora na poslu, onda je to zona u kojoj postižemo stabilan učinak, dakle "flat". Zvuči vrlo dosadno, zar ne? Zapravo i jeste dosadno. Neprestano bitisanje u zoni komfora dovodi do učmalosti. Dakle, jasno nam je - ako hoćemo da napredujemo, moramo izaći iz zone komfora, dati svm mozgu dozu adrenalina, protresti um, telo, uverenja, ono što znamo i ono u šta verujemo. Sve od jednom? Pa.... može i tako, ali brojna naučna istraživanja dokazuju da se u prvom sloju izvan zone komfora nalazi zona učenja, napredovanja, progresa, a iza te zone napretka nalazi se zona u kojoj su naša postignuća daleko ispod naših mogućnosti. Razlog je vrlo lako dokučiti. Kad izadjemo iz zone rasta i napretka, a nastavimo istim žarom da se guramo napred, nivo stresa je toliko visok da nam to pomuti sposobnost fokusiranja, gubimo pažnju i pravimo greške. Sa fiziološke strane, dugotrajno izlaganje stresu izaziva brojne probleme u funkcionisanju organizma i izaziva "zamor materijala" te tako i prevremeno starenje. Dobitna kombinacija je pronaći svoju granicu i uspostaviti ravnotežu tako da smo izvan zone komfora, ali se zadržavamo u granicama podnošljivog i inspirativnog. U tom pronalaženju fine linije izmedju motivisanosti, srčanosti i srasti za progresom i beskorisne adrenalinske oluje, od izuzetne pomoći nam može biti dobar coach. Po mom mišljenju, upravo to je jedna od najvećih vrednosti i korisnosti saradnje sa iskusnim coachom.
Tako dolazimo i do kraja i do spoznaje da je i zona komfora i zona izvan komfora naše prirodno okruženje i svako ima svoj značaj. Postojanje zone komfora je izuzetno važno i zbog toga što nam daje prostor, vreme i način da sačuvamo bar malo energije za moždane aktivnosti koje će nas povesti napred. Kad nam treba da odmorimo mozak, treba da znamo kako da se vratimo u zonu komfora i budemo nežni prema sebi. I upravo zbog toga se ne slažem sa tezom "Život počinje tamo gde zona komfora prestaje". Život je da se živi, u svakom trenutku, u svakom segmentu. Zašto bismo zonu komfora proglasili zonom neživota? Zamislite samo koliko vremeno bismo izgubili! A nema potrebe.
Postoje brojne tehnike koje nam mogu pomoći da svoju zonu komfora ne doživljavamo ni kao dosadnu ni kao izgubljeno vreme, a još manje da se osećamo neprijatno što smo se ušuškali i uljujkali i da svoj boravak u zoni komfora iskoristimo na najboji i za nas najkorisniji način.
Ako vas interesuje da naučite te tehnike ili samo da razgovarate o svojoj zoni komfora i o tome šta ona znači za vas, pozovite me i zakažite svoju coaching sesiju.
Sa najlepšim željama za divne praznike i uspešnu Novu godinu, srdačno vas pozdravljam.
Mila